Na početku novog bloga želim svim čitateljima zaželjeti sretnu Novu godinu te da vam se sve želje koje ste si zaželjeli ispune u 2011. godini!!!
U ovom blogu odlučio sam se malo više posvetiti mom životu van terena. Uspon koji sam doživio u svijetu košarke ostavio je posljedice na moj privatni život. Inače sam student treće godine menadžmenta na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje “Baltazar Adam Krčelić” u Zaprešiću. Svi ju zovu skraćeno Baltazar 😉 Prve dvije godine studija, dok sam još bio u Dubravi, puno sam lakše mogao pratiti taj ritam faks – treninzi jer obaveza ipak nije bilo toliko puno kao u Ciboni, a i klub mi je izlazio u susret kad je to bilo potrebno. Od ove godine to je puno teže jer ipak su utakmice i putovanja skoro svaki treći dan, zna se zalomiti da me nema po desetak dana u komadu, kao sad u 12. mjesecu. Jednostavno nisam više u mogućnosti toliko pratiti događanja na faksu, ali srećom prijatelji me obavještavaju i daju mi sve potrebne materijale da uspijem to nekako nadoknaditi. Prije Božića sam nakon dugo vremena došao na faks i vidio svoju ekipu. Bilo je dosta šale na moj račun, a još više na račun Cibone. Rekli su mi: “‘Ajde Karlo, ne moraš ti platiti cugu, ipak igraš u Ciboni.” Nisam znao da su tako socijalno osviješteni. Govorili su mi i stvari tipa: “Da, sad si igrač Cibone pa ne moraš dolaziti na predavanja”, no da mogu ja bih stvarno rado dolazio jer tamo imam odličnu ekipu. Bilo mi je drago popit cugu s njima nakon dugo vremena, a i lijepo je malo živjeti studentskim životom.
Inače, prve dvije godine sam imao izuzetno dobre ocjene, čak sam za drugu godinu imao mogućnost stipendije od strane škole jer sam imao dovoljno dobar prosjek. Za jedan predmet dobio sam ponudu od profesora da mu budem demonstrator, ali morao sam mu se zahvaliti jer uz ove moje obveze jednostavno ne bih stigao još i to.
Znali su me profesori i frendovi pitati zašto nisam izabrao neki možda renomiraniji studij, ali svima sam rekao ono što pišem ovdje – stvar je u tome što je sport i obrazovanje u Hrvatskoj teško uskladiti. Mislim da bismo kao društvo koje teži Europi trebali u budućnosti poraditi na tome jer smatram sportaše jako pametnim i inteligentnim osobama. Nije istina da sportaši nemaju volju za studiranjem ili obrazovanjem, već je jednostavno teško izlaziti na kraj i s jednim i s drugim u isto vrijeme. Ima primjera i za to, ali su rijetki. Ja sam imao ocjene i sve mogućnosti za upis na neke druge fakultete, ali sam u razgovorima s nekim nadležnim ljudima uvidio da bi oni teško mogli izlaziti meni u susret. Nešto bi dakle patilo, košarka ili studij, ja bih se mučio i mučio, a na kraju recimo ne bih mogao davati ispite jer ne bih imao dovoljnu kvotu dolazaka na predavanja i sl. Zato sam se odlučio za Baltazara jer tamo su mi rekli da im je drago što sam vrhunski sportaš, štoviše reprezentativac. Ispočetka nisam znao u što se upuštam, jer se nisam baš zanimao za područje menadžmenta, ali sam se stvarno pozitivno iznenadio. Faks je sređen, novi je, svake godine se sve više i više studenata upisuje, a dekan i svi ostali ljudi stvarno daju sve od sebe da ga još više unaprijede i dovedu na još višu razinu, tako da imam samo pozitivna iskustva.
Moji roditelji su uvijek uz mene, podržavaju me u svemu što si želim, no oni su isto tako inzistirali i podržavali me da nastavim sa školovanjem jer sam bio odličan učenik u osnovnoj i srednjoj školi. Bili su mi podrška i pri upisu na fakultet. Imao sam strah da neću uspijevati izlaziti na kraj i s faksom i s košarkom jer teško je imati dva treninga dnevno i uz to biti na faksu. Nema baš mnogo hrvatskih sportaša koji se mogu time pohvaliti, ali meni to daje neku dodatnu osobnu snagu jer znam da imam više puteva u životu, nisam se ograničio samo na sport ili samo na obrazovanje.
Toliko od mene za ovaj blog…
SERBUS, pozdrav od “DEČKA S KVARTA”
