Poslije utakmice smo dosta pričali u svlačionici o tome što moramo promijeniti. Zaista smo dosta vremena smo proveli pričajući, većinom su to bile ozbiljne teme za koje ne bi bilo u redu da ih iznosim u blogu, samo ću reći da se nadam da će nam to pomoći u narednim utakmicama. Znamo svi u kojem je stanju klub, ali ne zanima nas to, želimo svojim igrama pokrenuti klub i da se Cibona izvuče iz ovih problema. Naš klub je brend u međunarodnim razmjerima. Kad smo gostovali u Barceloni, najviše nas se dojmilo kako su nas domaćini dobro primili. Pričali su o nama s divljenjem, vidjelo se da cijene nas kao klub i našu povijest, što u Hrvatskoj baš i nije slučaj, posebno u zadnje vrijeme. Ne samo ljudi iz kluba i hotela, nego i obični navijači u Barceloni su nas tretirali kao zvijezde. Nas nekoliko išlo je na utakmicu Barcelona – Kopenhagen na Camp Nou i čak i tamo su nas ljudi prepoznali. Nekoliko tipova nemalo nas je iznenadilo pitanjima jesmo li mi iz Cibone, igramo li sutra protiv Barcelone, a tu kad bih ušao u tramvaj, vjerojatno me nitko ne bi prepoznao…

Svejedno, Zagreb sam dosad toliko zavolio da mi gotovo uopće ne nedostaje rodni grad, osim njegovih dobrih ljudi, moje rodbine i prijatelja. Za moj Mostar sam bio dosta vezan dok nisam otišao u Madrid, ali odjednom nisam imao puno prilike za dolaziti kući, samo za Božić i tijekom ljeta. Otkako sam u Zagrebu, stekao sam dosta prijatelja i publika u dvorani me odlično prihvatila. A i Zagreb je prekrasan grad. Još sa 14-15 godina dolazio sam u Cibonu na probu pa su me neki treneri htjeli ostaviti u klubu, ali ja se nisam htio odvajati od svojih. Kad je već sljedeće godine došao poziv iz Madrida, to nisam mogao odbiti. Tako sam obilaznim putem završio u Zagrebu, koji je prva opcija za sve mlade Mostarce koji idu van studirati. Tako je dosta mojih prijatelja s kojima sam se družio u Hercegovini završilo u Mostaru. To je možda prevagnulo kada sam odlučivao o dolasku u Cibonu. Sjećam se kako sam tog ljeta prije godinu dana dosta slušao o Perasu i njegovoj strogoći, kako ubija na treningu i sve to. Nisam to baš previše vjerovao, ali kad sam jednom došao, vidio sam da je stvarno tako, da se radi jako. I želim spomenuti mnoge prijatelje koje sam stekao u svojoj prvoj sezoni u Ciboni, prije svih Lukšu, Vukušića i Princa. S Lukšom se i dalje skoro svaki dan čujem iako je u Turskoj. Baš smo neku večer pričali nakon što je izgubio utakmicu od Perasovog Efesa. Rekao mi je da je prenapaljen ušao u utakmicu i tako napravio pet faulova u nekih 10-11 minuta.

Kad su vam već moja tri suigrača pisala o svom slobodnom vremenu, nek se zna da se i ja izvan svijeta košarke najviše bavim nogometom. To sam trenirao jedno 7-8 godina prije nego što sam počeo s košarkom. Budući da sam bio dosta viši od vršnjaka, gurali su me u napad, gdje sam i svoje tijelo koristio kao prednost. Bio sam stalna meta centaršuteva i dugih lopti. I dalje nakon sezone skoro svaki dan igram s ekipom mali nogomet. Napravili su nam dobre terene u Mostaru, s umjetnom travom, tako da time ubijam vrijeme ljeti i ostajem u formi.

Znam da i među vama čitateljima ima puno navijača Manchester Uniteda. To mi je najdraži od velikih klubova. Malo sam i ja povjerovao da ćemo ostati bez Rooneyja pošto znamo da Ferguson sa svim svojim zvijezdama kad-tad uđe u sukob. Rooney mi je ostao jedan od dražih zato što je prgav i zato što je ostao u klubu. Žao mi je što nije igrao protiv Cityja. Za tu tekmu mislio sam da će biti dosta golova, da će se bolje igrati, ali City je umrtvio igru, dosta se branio i nismo uspjeli doći do gola. Ali jedino bitno je ne izgubiti od njih.

Na početku mi je bilo teško smisliti o čemu bih vam pisao u svom prvom blogu, ali sad već vidim da ću neke teme morati ostaviti za drugi put. Pisat ću vam recimo o tome kako nam je bilo u Vilniusu. Sve vas lijepo pozdravljam do idućeg mog bloga i pozivam da se vidimo u Draženovom domu. Iduća prilika je Radnički u nedjelju.

The post Bojan BLOGdanović - Zaljubljen u Zagreb first appeared on KK Cibona.

pisanje bloga potpuna je novost za mene, i nije jedina jer od ovog ljeta sam dio jedne puno veće košarkaške priče nego do sada. I dok u Ciboni doista jesam “new kid on the block”, u ovom gradu ja sam rođen i ovaj grad najviše volim. Baš zato što sam ja purger, dečko iz kvarta, nastojat ću vam više približiti život jednog športaša koji nije puno drukčiji od vas, koji zna svaki dio grada, koji je tu “sto” godina. Do nedavno sam s ekipom, tatom, mamom ili curom ja bio na tribinama Draženova doma, na tekme tipa Cibona – Zadar dolazio sam navijati, a sada ja igram dok moji prijatelji navijaju za mene. Možete misliti koliko mi se sve promijenilo odkad sam došao u Cibonu.

Kada sam izišao iz kuće da bih otišao na prvi trening u novom klubu, vjerujte mi da sam krenuo u smjeru Športske dvorane Dubrava. Nakon deset godina navikao sam se ići tamo i doslovce sam morao sam sebi govoriti “Nisi više tamo, sad si u Ciboni”. Ispočetka sam se veselio upoznavanju igrača koje prije nisam znao. Većinu Cibosa znao sam iz repke, ali zanimalo me kakvi su Stipčević, Pašalić i ostali momci koje sam dotad uglavnom gledao na televiziji. Možda najveća promjena je ta što mi sada treba oko sat vremena da dođem od kuće do dvorane, pošto na 90 posto treninga idem tramvajem ili vlakom. Nikako se ne mogu naviknuti na to da mi treba dva sata za otići tamo i nazad na svaki trening, a ako mi se baš ne poklopi vlak ili tramvaj, bude još i duže. No po tim putovanjima doživim puno toga zanimljivog. Nekad me i prepoznaju pa čujem kako šapuću: “E, ovaj igra u Ciboni, gle ga, e…” Neki me ne prepoznaju, ali vide da sam u klupskoj trenirci ili da nosim klupsku torbu. Tako mi je jedan potpuno nepoznati lik u vlaku prišao i upitao: “Stari, gdje si kupio torbu?” Kad sretnem nekoga koga poznajem, pogotovo u svom kvartu, najčešće me pita za kladionicu: “Kako će proći Cibona?”, “Hoćemo dobit?”, “Koliko da stavim?”… Dugo vremena nitko nije direktno iz Dubrave prešao u Cibonu, sad me zbog toga cijeli kvart traži karte. Općenito mogu reći da nemam više toliko privatnosti, manje-više svi oko mene znaju da sam prešao u veliki klub i nekad mi se čini da ne mrem ni piće popit na miru. Zato volim kad kolektivno gledamo tekmu Dinama pa smo svi usredotočeni na nogomet.

Iduću prevažnu tekmu igramo sa Choletom. Od njihovih igrača znam samo Avdalovića, nisam znao ni da za njih igra Leonard, kojeg znam s reprezentativnih akcija, dok nisam pročitao na Zubčićevom blogu, dok za ove druge sam samo čuo ili uopće ih ne znam, što ne mora značiti da ih podcjenjujem. Ipak su prvaci Francuske. Ja sam vam uvijek oprezan, da igramo protiv moje ulice, ja bih im našao neke dobre strane i pozivao na oprez. Zbog toga me neki znaju i zezati. Kad sam se nedavno vidio sa svojim zadarskim prijateljima Marčinkovićem i Šarlijom, rekli su mi da se uvijek mene sjete kad se netko pribojava neke slabije ekipe. “Znate kako Karlo kaže, možda ih baš protiv nas krene šut, imaju oni i dobrih strana…”, zezaju me. Zato se ja sjetim Šarlije svaki put kad Dinamo osvoji naslov ili kada sprašimo Hajduk u derbiju.

Moram se osvrnuti i na Zubin blog, pošto me direktno izazvao. Nemam Playstation i nisam baš vješt na njemu, no tek smo na početku sezone, pred nama je još puno gostovanja i na jednom od njih ću ga iznenaditi i pobijediti ga. Moram paziti da to ne bude prije same utakmice da ga ne izbediram. Mi iz Dubrave smo ionako bolji u pravom nogaču nego na igricama.

E baš kako Zubčić voli igrati Playstation, tako je moja strast sport, ali iz navijačke perspektive. Pratim sve sportove, ali najviše naravno košarku i nogomet. Iz takve sam sportske obitelji. Čim sam se rodio, još tamo 1989. godine, mama i tata su me učlanili u Cibonu i Dinamo. Još kod kuće čuvam te uspomene.

Čestitam Dinamovcima na pobjedi u Bruggeu, gledao sam tu utakmicu u kafiću sa svojim frendovima i poslije je bila stvarno velika fešta. Mislim da imamo velike izglede za proći skupinu i napokon prezimiti u Europi. Nadam se da ću sad kako sam u Ciboni konačno osobno upoznati neke od Dinamovih igrača, ionako znam sve o većini njih. Kad sam s klubom prije koji tjedan bio na večeri u jednom restoranu, tamo su također večerali Mamići i Vaha. Bio je to prvi put da sam upoznao Maminja. Svojim prijateljima u kvartu, koji su skoro svi članovi Bad Blue Boysa (pa su u zadnje vrijeme na ratnoj nozi s Mamićem), morao sam reći da sam se odbio rukovati s njihovim neprijateljem, mada sumnjam da su mi povjerovali.

Dolaze moji prijatelji i na Cibonine utakmice. Malo su me zafrkavali nakon zadnjeg poraza od Čeha, govore da se moramo iskupiti protiv Choleta i pogotovo protiv Zvezde. Kažu da bi rado otišli na tu utakmicu, ne znam hoće li se to dogoditi ovog puta, ali možda ih jednom i vidim na nekom gostovanju u Beogradu. Budući da su svi moji frendovi članovi BBB-a i ja se donekle smatram njihovim članom jer sam nekoliko godina bio i član kluba navijača Dinama. S Dinamom sam prošao skoro cijelu Hrvatsku te i dan danas to činim koliko mi to obaveze dopuštaju ili nešto drugo (npr. bojkot…). Volio bih poraditi na tome da se Bad Blue Boysi vrate u Cibonu, to mi je bila jedna od životnih želja još i prije nego li sam postao igračem Cibone. Znam da ih dugo nema, znam da su postojali razlozi za to, ali prošlo je puno vremena i možda se može nešto po tom pitanju učiniti da ih opet vidimo na tribini. Jer jedan od njih će uvijek biti na terenu.

SERBUS, pozdrav od “Dečka s kvarta”…

The post Dečko iz kvarta first appeared on KK Cibona.

Čuo sam od navijača da je pred dvoranom bilo još neobičnijih situacija. Neki su došli na ulaz s godišnjim kartama Cibone, a onda im je rečeno da ovdje igra Zagreb. To mora da je bilo fora čuti. Mi igrači sa Zagrebašima se vidimo svaki dan, imaju termine prije nas pa kad mi ujutro dođemo na trening u pola 11, taman oni izlaze. Normalno da tu ima puno međusobnih prijateljstava, najviše između reprezentativaca Bojana i Simona te Pašalića i Kasuna. U utakmici s njima opet su došle do izražaja moje “glumačke sposobnosti” koje su nam takoreći donijele pobjedu.

U prvom poluvremenu smo gubili, a ja sam bio isfrustriran svojom igrom. Kad mi je trener na poluvremenu rekao “Tome, zagrij se dobro“, znao sam da će me krenuti. Primijetio sam da je Žorić malo nervozan, Mula kao i obično, a pošto ja inače volim malo provocirati, nisam mogao odoljeti. Uspio sam isprovocirati i jednog i drugog, Žora me malo opsovao i skoro je došlo do sukoba, nastala je prava frka. Ja sam nakon toga zabio dvije trice i zakucao i sve je krenulo u našem smjeru.

Još uvijek znam čuti priče koje su me pratile zadnjih godina da nisam dovoljno agresivan, ali mislim da to više ne stoji. Prije stvarno jesam bio neagresivan i te priče nisu bile lažne, nisam niti malo volio kontakt jer sam bio fizički nejak, ali ovog ljeta sam stvarno puno radio na sebi s osobnim trenerom. Naučio sam boriti se za svaku loptu, što trener traži od svih nas, ali prvo sam morao očvrsnuti. Bacanje za loptom diže publiku na noge, a čim je publika na nogama, raste adrenalin i lakše se može igrati, publika te ponese. Ljetos sam slušao puno iskusnih igrača i što imaju reći o svojoj karijeri, što su morali činiti da bi uspjeli. Moj rođak Žuža i Tome Ružić, njih dvojicu stalno sam imao na treningu i od njih sam najviše mogao pokupiti. Promijenio sam jednu priču u glavi, kao da sam se preko noći promijenio. Vidi se po tome što lani nisam ništa mogao, a ove sezone pokazujem da mogu.

Osim što sam trenirao s tim iskusnim košarkašima, prakticirao sam sve žive sportove, pripremao sam se čak i s karatašima i boksačima i mogu reći da mi se najviše od svega svidio boks. Stvarno je zafrkano biti u ringu, znao sam se umoriti pa primiti dosta udaraca na početku, poslije sam se navikao i naučio se braniti. Zadao bih i ja treneru pokoji udarac tu i tamo, manje uživo, više na Playstationu, koji je inače moj glavni i jedini hobi. Trenutno najviše igram PES 2011. Zahtjevna je igrica za one koji je još nisu prokužili. Oni koji inače igraju po bokovima ne mogu toliko lako proći, ali zato lopta u prostor svaki put prolazi. Teško je braniti se jer kad mijenjaš igrače u obrani, moraš točno smjer pokazati. Igrači, zapamtite: igrajte dijagonalama u prostor na brze igrače, to prolazi bez greške.

Igrajući Playstation dočekat ću i četvrtak i sudbonosnu utakmicu sa Choletom. Ritam je dosad bio težak, sve te utakmice – Barca, Fener, Zagreb, Olimpija – a nas malo u rotaciji. Nakon Čeha pokušavamo se maksimalno odmoriti i pripremiti za utakmicu koja nam daje nadu za ulazak u Top 16. Nedjelja je bila dan odmora, nije ni imalo smisla trenirati s obzirom na to koliko smo bili bezvoljni zbog poraza od Nymburka. Ali već od ponedjeljka krenuo je niz jakih treninga da se dobro preznojimo i uđemo u formu za utakmicu. Od Francuza znam svog vršnjaka Leonarda. On je dobar igrač, dvojka trojka, puno puta sam ga čuvao i znam njegove kvalitete, ali mislim da se najviše trebamo usredotočiti na onog iskusnog srpskog playa, on je odličan igrač. Spremni smo ih pobijediti, ali za to nas vi navijači trebate podržati. Mislim da je mogućnost da ostvarimo prvu europsku pobjedu dovoljno dobra pozivnica da dođete u Draženov dom u četvrtak u pola sedam.

Na kraju vas pozivam da na Cibona.com pročitate i blog mog cimera Karla Vragovića, s kojim dijelim sobu na svakom gostovanju i koji će se još dugo načekati prije nego me pobijedi u PES-u. U ekipi je poznat i pod nadimkom Tava zbog specifično plosnatog oblika glave. Kao što je netko nedavno smislio parodiju “Vaha, Vaha, e e!”, tako smo i mi njemu pjevali “Tava, Tava, e e!“, a kad smo bili u Italiji na gostovanju kod Siene, za Karla smo smislili i talijansko ime: Tava di Tutti.

Pozdrav svima do idućeg bloga!

The post Tava, Tava, e e! first appeared on KK Cibona.